Tuesday, July 10, 2012

Projekat 1640

Zvezda HD157728, sa i bez modlulacije od strane softvera i hardvera Projekta 1640. Uslikano 14. juna 2012.


Sam naslov projekta neodoljivo podseća na naslov nekog filma o NLO otmicama i sličnim pričama. Ipak, ovde se radi o nečemu daleko značajnijem i veoma uticajnom na naša buduća saznanja, ali i potragu za vanzemaljskim životom.
Projekat 1640 obuhvata skup najsavremenijih hardverskih i softverskih dostignuća, primenjenih u Hejl opservatoriji, u blizini San Dijega i najzad je otpočeo sa radom posle šest godina priprema. Projekat obuhvata vrhunski softver, ali i izuzetno precizan sistem adaptivne optike, koronografa i spektografa i sve to u cilju stvaranja slika veoma snažnog kontrasta, najsnažnijeg do sada, zapravo, sve u cilju stvaranja tzv. "Mračnih rupa" u prikazu zvezde, odnosno izazivanja "veštačkog pomračenja", sve u cilju detekcije objekata milion do čak deset miliona tamnijih od zvezde- naime, njenih planeta. I ovog puta, ne radi se o posrednom posmatranju, već o direktnoj vizualnoj detekciji planeta.
Sistem je za sada ograničen na mogućnost posmatranja samo nama najbližih zvezda, dakle u radijusu od oko 200 svetlosnih godina što, koliko god da je ograničenje, toliko može biti i značajno kako je na ovom tehnološkom stupnju otkriće i komunikacija upravo sa nama najbližim civilizacijama najracionalnija za očekivati.
 

Dakle, zašto je ovaj teleskop potencijalni revolucionarni faktor?

Razloga ima više. Za početak, potrebno je objasniti zašto je toliko teško videti na neki način planete oko zvezde. Naime, zvezda je desetinama miliona svetlija (a, često i veća) od planeta koje oko nje orbitiraju. Stoga, male i tamnije planete se uvek izgube u sjaju svojih zvezda. Česta komparacija među naučnicima je "posmatrati leptira oko svetionika sa kilometra razdaljine". Habl, kao kamen temeljac naših pogleda u dubine svemira mogao je jako retko izvršiti ovaj zadatak i stoga se težilo novom rešenju. Revolucija je bila Kepler koji je koristio tehniku posmatranja zvezde i merenja amplitude njenog sjaja. Kada planeta pređe preko zvezde, njen sjaj izgubi na intenzitetu, a potom se vrati na prethodnu vrednost. Ipak, osnovna mana Keplera jeste što je čak i u idealnim uslovima, njegova potvrda kandidat. Takođe, zbog udaljenosti, gotovo je nemoguće razlikovati planetu, sistem planete i meseca, dve planete sličnih orbita i sinhronizovane brzine... Dakle, otvaraju se mogućnosti greške. Početkom ove godine, objavljeni su rezultati jednog neverovatnog internacionalnog projekta koji je pokazao da je planete moguće naći i pomoću tzv. gravitational microlensing koji je metod koji daje preciznije (ali, i intrigantnije) rezultate od Keplera. Njegova mana je što je za detekciju neophodno da bude ispunjen maksimum uslova. Za našu tehnologiju na ovom stupnju, ultimativno rešenje jeste kolaboracija ovih projekata i dugo čekani Terrestrial Planet Finder, čija se izgradnja (zajedno sa misijom na Europu) odlaže već dugi niz godina, i trenutno obe imaju status otkazanih (kako je NASAi ukinut budžet za ove misije- čini se da su ratovi daleko isplativija investicija...). Ipak, dok i dalje nestrpljivo čekamo da i ljudi na položajima uvide neverovatan značaj ovih misija i neophodnost njihove brze realizacije, dobili smo Projekat 1640 kao drugo najbolje rešenje i prvi značajan korak u vizualnoj detekciji egzoplaneta.
Najzad, moramo napomenuti i da su implikacije i potencijalni benefiti ovakvog projekta ogromni. Naime, vizualna potraga za egzoplanetama ne samo što će dati finalnu potvrdu njihovog postojanja, parametre njihove mase i veličine, već će takođe proniknuti dublje u misteriju nastanka planetarnih sistema, ali i, ono što je značajno za ksenološka očekivanja- kroz dalji razvoj vizualne detekcije egzoplaneta, analiza njihove atmosfere biće nam daleko dostupnija, a samim tim i potraga za tim udaljenim markerima živog sveta... Ili čak industrijskog zagađenja?

Izvori:
NASA
AMNH
 

Monday, July 2, 2012

Okean na Titanu?

Kliknite za uvećanje
 
Letilica Kasini sa svojom sondom (Hajgens) još jedan je od primera dalekosežnog uspeha međunarodne saradnje, kako je ova misija rezultat saradnje naučnika NASAe, ESAe i ASIa. Kasini se najčešće pamti po svojim neverovatnim fotografijama planeta i meseca spoljašnjeg Sunčevog sistema, ali isto tako i po neverovatnoj količini podataka krucijalnih za razumevanje procesa koji se odvijaju na Saturnu i njegovim mesecima. Sada, Kasini donosi još jedno intrigantno otkriće koje, mada nismo u stanju da zasigurno proverimo, možemo gledati kao veliki podstrek za buduće misije.
Titan je jedno od najčešće pominjanih nebeskih tela našeg sistema. Kao jedini do sada poznat mesec koji ima gustu atmosferu, drugi najveći u Sunčevom sistemu, i sa svojim jezerima tečnog metana i gotovo zemljolikim pejzažima (mada, na ledenih -179°C), Titan je zaokupirao maštu mnogih naučnika, ali i šire publike. Ipak, pitanje života, čak i mikroskopskog, na ledenoj površini Titana bila je, u najboljem slučaju, veoma, veoma optimistična ideja.

 

Ipak, zahvaljujući novim podacima sa Kasinija, naučnici su otkrili veliki potencijal za postojanje jedne skrivene niše, koja ipak izgleda daleko poznatije.
Da se radi o potpuno kamenitom, mrtvom nebeskom telu, kao što je npr., Merkur, uticaji snažne Saturnove gravitacije bili bi jasno vidljivi na površini Titana, i to u vidu ispupčenja, koja bi iznosila oko metar na ekvatoru. Ipak, kada je Kasini obavio potrebna merenja, naučnici su naišli na iščekivana ispupčenja, ali u visini od 10 metara! Gotovo neminovan zaključak jeste postojanje tečnog sloja između tvrde kamene kore i jezgra od materijala o kom se trenutno samo spekuliše. Posle niza izuzetno preciztnih i osetljivih merenja, zaključeno je da elipsoidni mesec na svom delu orbite kada se udalji od Saturna postaje gotovo sferičan, da bi se vratio u svoj prvobitni položaj kada se približi svojoj matičnoj planeti. Podzemni okean mogao bi da bude razumno objašnjenje za ovaj fenomen. On ne mora biti kolosalnih razmera, kao što se očekuje na Europi, ali je gotovo neminovno da on postoji.
A, kako je gusta atmosfera ovog meseca bogata kristalima zaleđene vode, postoje dobre indikacije da se okean sastoji od tečne vode, amonijaka i ugljovodoničnih jedinjenja. Ipak, kako o prirodi ovog okeana znamo jako malo, naučnici upozoravaju da njegovo samo postojanje nije i preduslov za popstojanje života, ali trenutno, ovo je najbolji uvid u Titanovu unutrašnjost koji u ovom trenutku možemo imati.
Ovo otkriće zaintrigiralo je naučnike i jer im pruža mogućnost da rasvetle misteriju metana na Titanu, i odgonetnu gde se on krije u unutrašnjosti meseca. Postoji dobra mogućnost da je podzemni okean istovremeno i rezervoar metana.
Šta ovo otkriće znači za ksenološka razmatranja? Počevši od šireg plana i statističkih implikacija, ovo otkriće nam nedvosmisleno pokazuje da tečna voda može da se javi na najneočekivanijim mestima u svemiru, pa tako doprinosi daljim razmatranjima o podzemnim okeanima drugih ledenih meseca, ali uz nešto optimističnije razmišljanje, može nas navesti da razmislimo i o podzemnim jezerima kao poslednjim utočištima vode na, recimo, Marsu. Svakako, shvatamo da vodu srećemo daleko češće nego što se u to verovalo pre nekih dvadesetak ili trideset godina, kada su sva ova neverovatna otkrića bila u povoju.
Takođe, specifični uslovi na Titanu pokazuju i da nije retkost da se voda pojavljuje u pratnji ugljovodoničnih hemikalija i amonijaka koji mogu pretstavljati osnovu za razvoj primitivnih oblika života. Najzad, ovo otkriće je samo još jedno u nizu sličnih koji pokazuju da intenzivno istraživanje meseca gasovitih džinova Sunčevog sistema mora dobiti svoje zasluženo mesto, a usudio bih se reći, i postati primarni cilj misija koje će se tamo uputiti. Još jednom, iskoristio bih priliku da napomenem da se misija na Europu, Jupiterov mesec sa, verujem, najvećim potencijalom za život, odlaže već godinama.
Ovo otkriće nam pokazuje koliko je toga što ne znamo i od kolikog značaja mogu biti misije koje se nepravedno zaboravljaju i guraju u kraj već godinama. Ne omalovažavajući druge misije, želim još jednom da naglasim da je došlo vreme da se potraga za vanzemaljskim životom najzad shvati kao legitiman naučni cilj i misija koja ne može više da čeka.

Linkovi:

NASA
Wikipedia